Povijest
Rijetko
se koje mjesto u Hrvatskoj može pohvaliti toliko opće-poznatim imenom
kao Stubica. Spada u onaj niz gradova koji su svoju potvrdu dobili već
sa prvim poveljama hrvatsko-ugarskih kraljeva. Prvi puta spominje se
1209. godine u povelji ugarskog kralja Andrije II svojem vjernom
pristaši županu Vratislavu i njegovoj braći. U povelji se potvrđuje
vlasništvo posjeda i određuju njihove međe. Među predijima koje je
Vratislav dobio nalazi se i onaj koji se zove Stubica. Prostorno je bio
najveći od svih posjeda u Vratislavovom vlasništvu, a obuhvaćao je
područje od Gornje Stubice do Stubičkih Toplica.
Početkom
14. stoljeća kastrum i podgrađe pripadaju velikom susedgradsko-stubičkom
vlastelinstvu. Zbog svog strateškog položaja i pojačane kolonizacije,
kao novo upravno središte dijela posjeda pojavila se Donja Stubica. U
popisu župa Zagrebačke biskupije 1334. godine prvi puta je zabilježena i
župa Presvetog Trojstva.
Razvijenost Stubice u 15. st. potvrđuje i broj purgera koje je imala: 1474. g. ima 15 purgera, a već 1494. godine 23.
Cijelo
16. st. bilo je izuzetno kaotično razdoblje za susedgradsko-stubičko
vlastelinstvo, praćeno čestim promjenama vlasnika, sukobima Henningovaca
i Tahyja, osiromašivanjem kmetova novim daćama, što je izazvalo njihove
nemire i izbijanje bune 1573. godine. Stubica je bila središte
hrvatsko-slovenske seljačke bune pod vodstvom Matije Gupca. Buna je
ugušena u krvi, 9. veljače 1573. godine, na polju kod Stubice. Nakon
ugušenja bune uslijedila su ubijanja i pljačkanja seljaka kao osveta
plemstva. U buni teško oštećeni feudalni kastrum postepeno gubi značaj,
pa se sjedište posjeda premješta u obližnji burg Golubovec, kasnije
pregrađen u dvorac. Donjostubičko podgrađe preuzima ulogu građanskog
središta.
Raspadanje
susedgradsko-stubičkog vlastelinstva završeno je do sredine 17. st., a
do kraja stoljeća donjostubičko područje organizirano je kao mala
vlastelinstva sa skoro dvadesetak novih vlasnika.
Donja
Stubica bila je tijekom osam stoljeća upravno sudsko, kulturno i
gospodarsko središte čitavog područja sjevernih obronaka Medvednice.
Od 1669. godine spominje se organizirano školstvo, a mnogi su građani
Stubice poznati prosvjetno kulturni djelatnici, poput Ivana Znike koji
je zaslužan za izdavanje Cithare Octochorde. Ivan Znika (oko 1630.–
1706.) bio je poznati zagrebački kanonik i mecena, a sav svoj imetak
ostavio je za uređivanje zagrebačkih crkava i za razvoj umjetnosti i
književnosti. Cithara Octochorda (Osmostruna citara), izdana 1701.
godine, zbirka je obrednih napjeva za cijelu liturgijsku godinu. Sadrži
253 latinske i 235 kajkavske duhovne popijevke, te time čini dragocjen
spomenik kajkavskog pjesništva.
Tijekom
17. i 18. st. od plemićkih obitelji na stubičkom području se ističu
Vojkovići, Čikulini, Domjanići, Sermagei, Rauchi i Oršići.
Nakon višestoljetne prisutnosti obitelji Domjanić kao vlasnika
stubičkog posjeda i dvorca Golubovec, početkom 19 st. dolazak
zagrebačkog biskupa Maksimilijana Vrhovca, značio je novi poticaj u
duhovnom i gospodarskom životu Donje Stubice.
Vrhovac obnavlja dvorac,
širi gospodarstvo, potiče zapošljavanje na samom vlastelinstvu, ali i u
nekoliko ciglana koje je podigao na stubičkom području (Pustodol,
Vukšinec, Golubovec).
Godine
1883., inače ponosni i buntovni Stubičanci uključili su se i u
protumađarska gibanja, skidali su mađarske grbove s općinskih ureda,
napadali načelnike, bilježnike, učitelje i župnike, a napadnuti su
morali potpisivati izjave da su pravi Hrvati, a ne mađaroni. Nakon
završetka pobune mnogi Stubičanci bili su osuđeni na visoke zatvorske
kazne, primjerice na godinu dana stroge tamnice. Seljački nemiri bili su
i odraz bijednog života seljaka tog vremena.
U
19. st. Stubica konačno dobiva svoj današnji izgled manjeg urbanog
naselja s razvijenim građanskim životom. Pisac prve stubičke Spomenice,
župnik Petar Maraković 1840. g., piše kako je Stubica „od starine
Varoš“ i kako „mjesto nastanjuju priprosti meštri, obrtnici, porijeklom
iz različitih krajeva i od različitih naroda“. Stubica je kao
tradicionalno središte distrikta ili kotara bila jako upravno središte s
tri bilježništva (notarijata) i 11 sučija (općina). Donju Stubicu u
drugoj polovici 19. st. nazivaju centrom donjeg Hrvatskog zagorja.
Godine 1850. osnovan je u Donjoj Stubici Kraljevski kotarski sud, kao
redovni prvostupanjski sud drugog reda. Uz kotarsku oblast i kotarski
sud u Donjoj Stubici nalazili su se i općinski ured, mjesni sud,
žandarmerija, financijska straža, liječnik i ljekarna.
U
Donju Stubicu 1899. godine dolazi jedan od najuspješnijih ljekarnika
tog vremena – Eugen Viktor Feller, koji 1901. g. gradi novu neobaroknu
zgradu ljekarne pored crkve. Prizemlje zgrade bilo je uređeno kao
tvornica u kojoj se proizvodio Fellerov svjetski poznati pripravak
Elsa-fluid. Elsa-fluid predstavljao se kao lijek za sve bolesti. Izvozio
se u gotovo sve europske zemlje, te Egipat, Japan i Kinu, dok je
posebno osvojio Ameriku i to u vrijeme prohibicije, jer je u svojem
sadržaju u visokom postotku imao i alkohol. Lijek je donio
značajne prihode, kako obitelji Feller tako i samoj Donjoj Stubici.
Zbog velikog izvoza donjostubička pošta ostvarila je veliki prihod, te
je bila prva pošta u Hrvatskom zagorju koja je sudjelovala u
međunarodnom poštanskom prometu. E.V. Feller isticao se i po svojim
dobročinstvima, novčano je pomagao studente i različita društva, pomagao
je siromašnoj djeci, a 1918. g. otvorio je zakladu za pomoć majkama
vojnika poginulih u ratu.
Od
značajnih gospodarstvenika s prve polovice 20. st., osim Fellera, treba
spomenuti i nekoliko trgovaca od kojih je najpoznatija bila obitelj
Weiss koja se bavila i veletrgovinom, zatim obitelj Klein, Bukvić i
Tramišak.
U Donjoj
Stubici 1900. g. osnovana je Poljodjelska banka, koja je imala kamatnu
stopu od 7% što je bila najniža kamatna stopa u Hrvatskom zagorju, pa je
time omogućavala seljacima povoljnije zaduživanje, a 1905. godine
osnovana je i Stubička štedionica.
Između
1906. i 1916. g. izgrađena je željeznička pruga na relaciji Zabok -
Gornja Stubica, čime je omogućen jači gospodarski razvoj stubičkog
kraja.
S
obzirom na dobro poslovanje obrtnika 1921. godine osnovan je Savez
hrvatskih obrtnika u Donjoj Stubici, a za prvog pročelnika izabran je
Jakob Bukvić. U današnjoj Obrtničkoj ulici nalazile su se radnje brojnih
obrtnika.
U borbi
za pravdu, početkom 20. st., istaknuo se još jedan ponosni Stubičanac.
Bio je to predsjednik Hrvatskog radničkog saveza, Ivan Peštaj, pod čijim
se vodstvom taj radnički sindikat pretvara u pravu snagu s preko 200
000 članova.
Nakon drugog svjetskog rata, Donja Stubica doživljava stagnaciju, a razvijaju se novi centri gdje nastaju industrijske zone.
Za
vrijeme SFRJ, Donja Stubica je jako administrativno središte, a u ovom
se razdoblju razvija i metalna, te drvna industrija. Godine 1980.
izgrađen je rekreacijsko-kupališni kompleks s hotelima u Jezerčici.
Nakon
Domovinskog rata, 1993. g. ustanovljen je novi teritorijalni ustroj,
prema kojem je općina Donja Stubica pripala novouspostavljenoj
Krapinsko-zagorskoj županiji. Donja Stubica je dobila status grada 1997.
godine.
Danas je Donja Stubica jedno od značajnih mjesta u Krapinsko-zagorskoj županiji, te predstavlja privlačno mjesto za stanovanje.
Donja
Stubica je tijekom osam stoljeća bila upravno-sudsko, kulturno i
gospodarsko središte čitavog područja sjevernih obronaka Medvednice.
Donjostubički kaštel već je u šesnaestog stoljeća bio sjedište velikaškog posjeda u
zagrebačkom komitatu i kao takav je prema urbarskim odredbama predstavljao upravno-političku jedinicu u kojoj upravnu i sudsku vlast
izvršava vlastelin preko gospoštijskog suda, a uz njega tri
predsjednika, županijski sudac i bilježnik. U 19. stoljeću Stubica je,
kao tradicionalno središte distrikta ili kotara, bila jako upravno
središte s tri bilježništva notarijata i 11 sučija općina.
Hrvatska